1. A svetima tvojim svijetlila je svjetlost najveæa, i Egipæani, slušajuæi njihov glas a ne videæi im oblièja, nazivahu ih blaženima jer nisu nevolju trpjeli;

2. i zahvaljivahu im što se ne osveæuju za nanesene nepravde i moljahu ih da im oproste neprijateljstvo.

3. A Izraelcima si dao ognjen stup da im bude voðom na stazama neznanim, blago sunce na njihovu èasnom putovanju.

4. Zaslužili su Egipæani da svjetlost izgube i da ih tama zasužnji, jer u zatvoru držahu djecu tvoju po kojoj se svijetu imala podariti nepropadljiva svjetlost Zakona.

5. I jer odluèiše pogubiti djecu svetaca, a jedno se od izložene djece spasilo, ti im za kaznu oduze mnoštvo djece i sve ih pogubi u silnoj vodi.

6. A noæ ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje.

7. Tako je tvoj narod oèekivao spas pravednika i propast neprijatelja.

8. Jer èime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.

9. Tada su pobožna djeca pravednika žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

10. A u odjek im doðoše neskladni povici neprijatelja, tužan jauk za djecom oplakivanom.

11. Jednaka kazna stiže i roba i gospodara, isto je trpio i puèanin i kralj.

12. A svi su zajedno imali nebrojene mrtvace pogoðene istom smræu. I živih bijaše premalo da pokapaju mrtve, jer im za tren poginu najodlièniji porod.

13. I oni koji, zbog svojih èarolija, ni u što nisu vjerovali, kad im izginuše prvenci njihovi, moradoše priznati da je narod izraelski - sin Božji.

14. Dok je mirna tišina svime vladala i noæ brzim tijekom stigla do sredine puta svog,

15. jurnula je tvoja svemoguæa rijeè s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane. Kao oštar maè nosila je tvoju neopozivu zapovijed.

16. Zaustavi se i sve ispuni smræu: doticala se neba, stajala na zemlji.

17. Tada Egipæane iznenada uplašiše prikaze jezivih snova, napade ih neoèekivan strah.

18. Padahu polumrtvi, jedan ovdje, drugi ondje, kazujuæi zašto umiru.

19. Jer su im sni, što ih smutiše, to unaprijed najavili, da ne bi poginuli ne znajuæi uzroka s kojeg ih je stiglo zlo.

20. Ali se napast smrtna dotakla i pravednika i mnoštvo ih je u pustinji pomrlo. Ali srdžba nije dugo trajala.

21. Jer se brzo za njih zauzeo èovjek besprijekoran: naoružan oružjem službe svoje - molitvom i pomirbenim kadom - opro se srdžbi i dokrajèio nevolju, pokazavši da je sluga tvoj.

22. On gnjevu nije odolio ni snagom tjelesnom ni silom oružja nego je rijeèju svojom pokorio zatornika spomenuv otaèke prisege i zavjete.

23. Mrtvi veæ ležahu jedan preko drugoga, a on stade sred njih i jarost suzbi, presijeèe joj put ka živima.

24. Na njegovoj dugoj halji bijaše èitav svemir i u èetiri reda dragulja slavna imena otaca, a na vijencu oko glave tvoje velièanstvo.

25. Pred tim uzmaknu zatornik, predade se: samo je malo okušao srdžbu tvoju - i bijaše mu dosta.





“Seja grato e beije docemente a mão de Deus. É sempre a mão de um pai que pune porque lhe quer bem” São Padre Pio de Pietrelcina