1. Joašu je bilo sedam godina kad se zakraljio, a kraljevao je èetrdeset godina u Jeruzalemu. Materi mu je bilo ime Sibja iz Beer Šebe.

2. Joaš je èinio što je pravo u Jahvinim oèima dok je bio živ sveæenik Jojada.

3. Jojada ga je oženio dvjema ženama i on je s njima imao sinova i kæeri.

4. Poslije toga nakanio je u srcu obnoviti Jahvin Dom.

5. Skupivši sveæenike i levite, reèe im: "Zaðite po judejskim gradovima i kupite od svih Izraelaca novaca da se obnovi Dom vašega Boga, od godine do godine, a vi pohitite s tim poslom." Ali se levitima nije htjelo.

6. Zato kralj pozva poglavara Jojadu i reèe mu: "Zašto ne tražiš od levita da donose iz Judeje i iz Jeruzalema porez koji je odredio Jahvin sluga Mojsije i Izraelov zbor za Šator svjedoèanstva?

7. Atalija i njeni sinovi bijahu poharali Božji Dom, i sve stvari što su bile posveæene Jahvinu Domu upotrijebili su za baale."

8. Potom kralj zapovjedi da se napravi kovèeg i stavi izvana na vrata Jahvina Doma.

9. Oglasiše po Judi i Jeruzalemu da se donosi Jahvi porez što ga bijaše odredio Božji sluga Mojsije Izraelu u pustinji.

10. Obradovaše se svi knezovi i sav narod i poèeše donositi i bacati u kovèeg dok se nije napunio.

11. Leviti bi donosili kovèeg kraljevskom nadgledništvu, i kad bi se vidjelo da ima mnogo novaca, dolazio je kraljev tajnik i povjerenik sveæenièkog poglavara te bi ispraznili kovèeg. Onda su ga opet odnosili i stavljali na njegovo mjesto. Tako su èinili svaki dan i sabrali mnogo novca.

12. Onda su ga kralj i Jojada davali poslovoðama nad poslom oko Jahvina Doma, a oni su za plaæu unajmljivali klesare i drvodjelce da se obnovi Jahvin Dom, pa kovaèe i mjedare da se popravi Jahvin Dom.

13. Poslovoðe su poslovale i popravljanje je napredovalo pod njihovom upravom; vratili su Božji Dom u red i obnovili ga.

14. A kad su sve svršili, donijeli su pred kralja i Jojadu novce što su ostali; od toga su napravili posuðe za Jahvin Dom, posuðe za posluživanje, za paljenje, plitice i druge zlatne i srebrne predmete. Paljenice su se prinosile u Jahvinu Domu bez prestanka dok je god živio Jojada.

15. Onda je Jojada, ostarjevši i nasitivši se života, umro u sto i tridesetoj godini.

16. Sahranili su ga u Davidovu gradu kod kraljeva, jer je èinio dobro u Izraelu i prema Bogu i njegovu Domu.

17. Poslije Jojadine smrti došli su Judini knezovi i poklonili se kralju. Tada ih kralj poèe slušati.

18. Judejci bijahu ostavili Jahvu, Boga otaca, i stali služiti ašerama i likovima; došla je Božja srdžba na Judejce i na Jeruzalem za tu krivicu.

19. Slao im je Bog proroke da ih obrate k Jahvi, oni su ih opominjali, ali oni nisu htjeli slušati.

20. Tada Božji duh napuni Jojadina sina, sveæenika Zahariju, koji, stavši poviše naroda, reèe: "Ovako veli Bog: 'Zašto kršite Jahvine zapovijedi? Zašto neæete da budete sretni? Kako ste vi ostavili Jahvu, i on æe vas ostaviti.'"

21. Ali su se oni pobunili protiv njega i zasuli ga kamenjem po kraljevoj zapovijedi u predvorju Jahvina Doma.

22. Ni kralj Joaš ne sjeti se ljubavi koju mu uèini otac Jojada, nego mu ubi sina; a on je umiruæi rekao: "Jahve neka vidi i osveti!"

23. Kad je prošla godina dana, diže se na nj aramejska vojska i, navalivši na Judu i Jeruzalem, pobi sve knezove u narodu i posla sav plijen kralju u Damask.

24. Iako je aramejska vojska bila malena po ljudstvu, ipak joj je Jahve predao u ruke vrlo brojnu vojsku, jer ostaviše Jahvu, Boga svojih otaca. Tako su se Aramejci na Joašu osvetili.

25. Kad su otišli od njega, ostaviv ga u teškim bolestima, pobuniše se protiv njega njegovi èasnici jer bijaše ubio sina sveæenika Jojade, pa i oni njega ubiše na postelji te je poginuo; sahranili su ga u Davidovu gradu, ali ga nisu ukopali u kraljevskoj grobnici.

26. Evo onih što se urotiše protiv njega: Zabad, sin Amonke Šimeate, i Jozabad, sin Moapke Šimrite.

27. A o njegovim sinovima i o velikim proroštvima protiv njega, o obnavljanju Doma Božjega, sve je zapisano u tumaèenju Knjige o kraljevima. Na njegovo se mjesto zakraljio sin mu Amasja.





“Subamos sem nos cansarmos, sob a celeste vista do Salvador. Distanciemo-nos das afeições terrenas. Despojemo-nos do homem velho e vistamo-nos do homem novo. Aspiremos à felicidade que nos está reservada.” São Padre Pio de Pietrelcina