1. Kad je Nikanor doznao da se Juda i njegovi nalaze u podruèju Samarije, odluèio je da ih bez ikakve opasnosti napadne na dan poèinka.

2. Židovi koji su ga prisilno slijedili opomenuše ga: "Nemoj ih tako divljaèki i barbarski zatirati, nego poštuj dan što ga je Onaj koji bdi nad svime napose posvetio."

3. Tada ih taj trostruki zlikovac upita postoji li na nebu vladalac koji je zapovjedio da se svetkuje dan subotnji.

4. Kad su mu oni izjavili: "Postoji živi Gospod, Vladalac na nebu, koji zapovjedi da se svetkuje sedmi dan",

5. on odgovori: "A ja sam vladalac na zemlji i ja zapovijedam da se pograbi oružje i da se izvrše kraljevski poslovi." Ipak mu nije uspjelo da izvrši svoju zloèinaèku odluku.

6. Dok se Nikanor u krajnjoj razmetljivosti nadimao te odluèio da plijenom, otetim Judi i njegovima, podigne zajednièki spomenik,

7. Makabej se opet postojano i nepokolebljivo uzdao da æe mu Gospodin priteæi u pomoæ.

8. Hrabrio je svoje ljude neka se ne plaše navale pogana, nego neka se sjete pomoæi što su je od Neba veæ primili i nadaju se da æe im i sada Svemoguæi udijeliti pobjedu.

9. Osokolivši ih rijeèima Zakona i Proroka, podsjetivši ih na bojeve što su ih veæ b§ili, uèvrsti ih u hrabrosti.

10. Kad im je tako osmjelio srca, još ih upozori kako pogani okreæu vjerom i krše zakletvu.

11. Pošto je tako svakoga od njih naoružao manje pouzdanjem u štitove i koplja a više smjelošæu i pobudnim rijeèima, isprièa im vjerodostojan san, viðenje, a oni mu se svi obradovaše.

12. Evo što je vidio: bivši veliki sveæenik Onija, èovjek dobar i èestit, skroman u ophoðenju, blage æudi, otmjen u govoru, od djetinjstva vièan svakoj kreposti, podigao ruke i molio za svu židovsku zajednicu.

13. Zatim se Judi ukazao i èovjek vremešan i èastan, èudesna i velièanstvena dostojanstva.

14. Tada Onija progovori: "Ovo je ljubitelj svoje braæe koji se mnogo moli za narod i za sav Sveti grad - Božji prorok Jeremija."

15. Nato Jeremija pruži desnicu i Judi preda zlatan maè. Predajuæi mu ga, reèe:

16. "Prihvati ovaj sveti maè: Božji je dar, njime æeš slomiti neprijatelje!"

17. Obodreni tim lijepim Judinim rijeèima, što su mogle nadahnuti junaštvom i mlada srca ispuniti muževnošæu, Židovi odluèiše da se i ne utabore, nego da odmah navale i junaèki, u borbi prsa o prsa, sve riješe, buduæi da su Grad i svetinje i Hram bili u opasnosti.

18. Nisu se toliko zabrinjavali za žene, djecu, braæu i roðake, koliko ih je morio najveæi i prvi strah - strah za posveæeni Hram.

19. Ali je i one koji su ostali u gradu obuzimala velika tjeskoba: bili su u strahu zbog bitke na otvorenom polju.

20. Svi su išèekivali ishod bitke: neprijatelj se veæ bio sabrao i svrstao za boj, slonove su doveli na prikladna mjesta, a konjanike razmjestili na krilima.

21. Makabej vidje to veliko mnoštvo, raznovrsnu opremu i strašnu pojavu slonova. Podiže ruke k nebu i zazva èudotvorca Gospodina, jer je znao da on pobjede ne dijeli prema oružju nego prema tomu koga smatra dostojnim.

22. Zazvao je ovako: "Ti si, o Gospodaru, za judejskog kralja Ezekije poslao svog anðela, koji pobi sto osamdeset i pet tisuæa Sanheribovih ljudi.

23. Zato, o nebeski Vladaru, pošalji i sad ispred nas dobra anðela da sije strah i trepet!

24. Jakom mišicom svojom udari one koji, huleæi, izaðoše da napadnu tvoj sveti narod!" Tako je završio molitvu.

25. Dok su se Nikanorove èete primicale uz jeku truba i bojne pjesme,

26. Judini se ljudi sukobiše s neprijateljem uz vapaje i molitve.

27. Boreæi se rukama a moleæi se srcima Bogu, oborili su ne manje od trideset i pet tisuæa ljudi, obradovani oèevidnom Božjom pomoæi.

28. Kad su se poslije boja veselo vraæali, opaziše Nikanora gdje leži u bojnoj opremi.

29. Podiže se vika i nasta metež, a oni uzeše slaviti Svemoguæega jezikom svojih otaca.

30. Nato Juda, koji se tijelom i dušom bacio u prve redove za svoje sugraðane i koji je prema svojim sunarodnjacima gajio mladenaèku blagonaklonost, zapovjedi da Nikanoru odsijeku glavu i ruku u ramenu i odnesu ih u Jeruzalem.

31. I sam je onamo pošao, sazvao svoje sunarodnjake i sveæenike te stao pred žrtvenik. Tada posla po one u Tvrði:

32. pokaza im glavu zloèinaèkog Nikanora i ruku koju taj hulitelj bijaše drzovito podigao protiv svetog Doma Svevladara.

33. Odrezavši jezik bezbožnog Nikanora, naredi da se komad po komad dade pticama i da se pred Hramom objesi njegova luðaèka ruka.

34. Svi su tada, upravivši oèi nebu, blagoslivljali Gospoda koji se oèitovao: "Blagoslovljen bio Onaj koji je svoje Prebivalište saèuvao neoskvrnjeno!"

35. Juda objesi Nikanorovu glavu na Tvrðu, da svima bude na vidiku kao oèevidan znak pomoæi Gospodnje.

36. Svi jednodušno zakljuèiše da se taj dan nipošto ne zaboravi, nego da se slavi trinaestog dana dvanaestog mjeseca, koji se aramejskim jezikom zove Adar, uoèi dana Mordokajeva.

37. Buduæi da je s Nikanorom dokonèano te su Hebreji od tog vremena zavladali gradom, ja æu ovim završiti svoju povijest.

38. Ako sam je dobro i vješto sastavio, ispunila mi se želja. Ako li slabo i osrednje, uèinio sam što sam mogao.

39. Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom teènije i ugodnije, tako se i pravilno rasporeðen prikaz sviða ušima onih koji knjigu slušaju. Time završavam.





“O temor e a confiança devem dar as mãos e proceder como irmãos. Se nos damos conta de que temos muito temor devemos recorrer à confiança. Se confiamos excessivamente devemos ter um pouco de temor”. São Padre Pio de Pietrelcina