Knjiga Mudrosti, 9

1. Bože otaca naših i Gospode milosrða, ti koji si rijeèju svojom stvorio svemir

2. i koji si sazdao èovjeka mudrošæu svojom da vlada nad stvorovima tvojim

3. i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom praviènom:

4. daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me izmeðu djece svoje.

5. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, èovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone.

6. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi nièemu vrijedio.

7. Ti si me izabrao za kralja svome narodu i za suca sinovima i kæerima svojim.

8. Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga Šatora koji si odiskona bio spremio.

9. S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazoèna kad si stvarao svijet; ona zna što je milo tvojim oèima i što je pravo po tvojim zapovijedima.

10. Pošlji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo.

11. Jer ona sve zna i razumije, ona æe me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moæi.

12. Tad æe ti djela moja biti ugodna, i ja æu pravedno upravljati pukom tvojim i bit æu dostojan prijestolja oca svoga.

13. Jer tko može spoznati Božju namisao i tko æe se domisliti što hoæe Gospod?

14. Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli.

15. Jer propadljivo tijelo tlaèi dušu i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.

16. Mi jedva nagaðamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko æe istražiti?

17. Tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga.

18. Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako nauèili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošæu.