Knjiga o Jobu, 14
1. Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
2. K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'.
3. Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
4. Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko!
5. Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
6. skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
7. TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
8. Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
9. oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
10. Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
11. Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
12. al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe.
13. O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti,
14. - jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
15. Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
16. A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti,
17. u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao.
18. Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
19. k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku.
20. Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen.
21. Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
22. On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."