1. Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.

2. Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

3. Polako se povlaèile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale,

4. a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata.

5. Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.

6. Kad je izminulo èetrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je naèinio na korablji;

7. ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile.

8. Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.

9. Ali golubica ne naðe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.

10. Poèeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.

11. Prema veèeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.

12. Još poèeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.

13. Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.

14. A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.

15. Tada Bog reèe Noi:

16. "Iziði iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom.

17. Sa sobom izvedi sva živa biæa, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!"

18. I Noa iziðe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih.

19. Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom mièu - iziðu iz korablje, vrsta za vrstom.

20. I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih èistih životinja i od svih èistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

21. Jahve omirisa miris ugodni pa reèe u sebi: "Nikad više neæu zemlju u propast strovaliti zbog èovjeka, tÓa èovjeèje su misli opake od njegova poèetka; niti æu ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam uèinio.

22. Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vruæine, ljeta, zime, dani, noæi nikada prestati neæe."





“Tenhamos sempre horror ao pecado mortal e nunca deixemos de caminhar na estrada da santa eternidade.” São Padre Pio de Pietrelcina