1. "Slušajte, nebesa, sad æu govoriti; èuj, zemljo, rijeèi usta mojih!

2. Nek' mi nauk daždi poput kiše, kao rosa rijeè nek' moja pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj!

3. Jer, Jahvino æu ime uznositi, a vi Boga našeg velièajte!

4. On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloæe, pravedan je on i pravièan.

5. Oni mu se iznevjeriše - nisu mu sinovi, veæ nakaze sinovske, porod izopaèen i prepreden.

6. Tako li uzvraæaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?

7. Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca svoga pitaj, i pouèit æe te, pitaj starije, pa æe ti kazati.

8. Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove èovjeèje, odredi im meðe po broju Božjih sinova:

9. tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština.

10. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i èuvao k'o zjenu oka svoga.

11. Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orliæima lebdeæi, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima.

12. Jahve sam njega je vodio, tuðeg boga s njim ne bijaše.

13. Povede ga po visoèjima zemlje, nahrani ga plodovima poljskim, dade mu meda iz peæine i ulja iz tvrde stijene;

14. kravljeg masla i ovèjeg mlijeka s pretilinom jaganjaca, ovnova bašanskih i jaraca, sa salom žitnih bubrega, i napoji ga pjenušavom krvlju grožða.

15. Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja.

16. Tuðim bozima uèiniše ga ljubomornim, razjariše ga gnusobama.

17. Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu.

18. Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjeæaš se više Boga koji te rodi!

19. Vidje to Jahve i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kæeri.

20. Lice æu im svoje sakriti, reèe, i vidjet æu što æe biti od njih. Jer izopaèeno je to koljeno, sinovi u kojima vjernosti nema.

21. Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše, razdražiše me ništavilima svojim, i ja æu njih ljubomornim uèinit', pukom ništavnim, razdražit æu ih glupim nekim narodom!

22. Da, moga gnjeva požar je usplamtio i gorjet æe do dubina šeolskih; proždrijet æe zemlju i sve što ona raða, sažeæi joj brda do temelja.

23. Nevolje na njih æu svaliti, na njih æu svoje istrošiti strijele.

24. Od gladi æe umirati, ognjica i pošast njih æe trovati. Poslat æu na njih zub zvjerinji i otrov zmija što prahom gmižu.

25. Vani æe maè zatirati djecu, a strava æe vladati unutra. Ginut æe jednako momak i djevojka, dojenèe i starac sjedokos.

26. Rekoh: U prah æu ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi.

27. Ali se bojah ruga dušmanskoga: mogli bi im prevarit' se protivnici, pa da kažu: 'Pobjeda je naša, nije to Jahvina izvela ruka.'

28. Jer narod je to neupuæen, oštroumlja u njih nema.

29. Da su mudri, veæ bi se i dosjetili, razabrali što ih oèekuje.

30. Kako da jedan tisuæu u bijeg nagna, i deset tisuæa da dvojica gone, da ih Stijena njina nije prodala, da ih Jahve nije izruèio?

31. Al' stijena im nije poput naše Stijene; osuðeni su naši neprijatelji.

32. Jer trs je njihov od sodomskog trsa i od vinograda gomorskih; grožðe im je grožðe otrovno, grozdovi im grozdovi gorèine;

33. njihovo je vino otrov zmijski, žestok jed otrovnice ljute.

34. Al' nije li on u mene poput dragulja, zapeèaæen u mojim riznicama?

35. Moja je odmazda i nagrada u vrijeme kad im noga posrne. Jer blizu je dan njihove propasti, udes njihov brzo im se bliži!

36. (Pravdu æe Jahve dati svome puku, sažalit se nad slugama svojim.) Vidjet æe da im gine snaga, da je i robu i slobodnu kraj.

37. Tad æe reæi: 'Ta gdje su bozi njihovi, gdje stijena kojom se zaklanjahu?

38. Oni što su jeli salo njihovih klanica i pili vino njihovih ljevanica?' Neka se dignu i neka vam pomognu, nek' vam budu zaklonište!

39. Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmræujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja).

40. Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vjeèito

41. ako naoštrivši maè svoj blistavi ne uzmem sud u svoje ruke da svojim odmazdim dušmanima, da naplatim onima koji mene mrze.

42. Strijele svoje opojit æu krvlju i maè moj najest æe se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika.

43. Klièite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji! Klièite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer æe krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit' dušmanima, naplatit æe od onih koji njega mrze, oèistit' od grijeha zemlju svog naroda."

44. Doðe Mojsije s Jošuom, sinom Nunovim, te izgovori u uši naroda rijeèi ove pjesme.

45. Kad Mojsije izgovori sve ove rijeèi svemu Izraelu,

46. reèe im: "U srca svoja usadite sve rijeèi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas; naredite sinovima svojim da ih drže vršeæi sve rijeèi ovoga Zakona.

47. TÓa nije to za vas prazna rijeè jer ona je vaš život. Zbog ove rijeèi živjet æete dugo na zemlji koju æete, prešavši Jordan, zaposjesti."

48. Toga istog dana Jahve reèe Mojsiju:

49. "Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku što æu je dati u posjed Izraelcima.

50. Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima.

51. A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu: niste oèitovali moju svetost meðu Izraelcima.

52. Zato æeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju neæeš uæi - u zemlju koju dajem Izraelcima."





“O amor tudo esquece, tudo perdoa, sem reservas.” São Padre Pio de Pietrelcina