1. Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto proðe gornje krajeve, doðe u Efez, naðe neke uèenike

2. pa ih upita: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Oni æe mu: "Ta ni èuli nismo da ima Duh Sveti."

3. Nato æe on: "Kako ste onda kršteni?" "Krštenjem Ivanovim", odvrate oni.

4. Nato æe Pavao: "Ivan je krstio krštenjem obraæenja govoreæi narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa."

5. Èuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa,

6. pa kad Pavao položi na njih ruke, doðe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati.

7. Bijaše u svemu dvanaestak muževa.

8. Onda Pavao uðe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem.

9. Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji uèenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana.

10. Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, èuli rijeè Božju.

11. Bog je pak èinio èudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima

12. tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.

13. Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukaèi pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda."

14. To èinjaše sedam sinova nekog Skeve, židovskoga velikog sveæenika.

15. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?"

16. I èovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjaèa ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuæe.

17. Doznaše to svi žitelji efeški, Židovi i Grci, pa ih sve obuze strah te se stade velièati ime Gospodina Isusa.

18. Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i oèitovati svoja djela.

19. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te naðoše da vrijede pedeset tisuæa srebrnjaka.

20. TAko se snagom Gospodnjom Rijeè širila i jaèala.

21. Pošto se to ispuni, naumi Pavao preko Makedonije i Ahaje otiæi u Jeruzalem te reèe: "Pošto budem ondje, trebat æe da i Rim vidim."

22. Onda posla u Makedoniju dvojicu svojih poslužitelja, Timoteja i Erasta, a on provede još neko vrijeme u Aziji.

23. Nekako u ono doba nasta nemalena pobuna protiv ovog Puta.

24. Neki srebrar, imenom Demetrije, izraðivao je srebrne hramiæe Artemidine i namicao obrtnicima nemalu dobit.

25. Skupi on njih i sve koji su se bavili takvim poslom te im reèe: "Ljudi, vi znate, u ovom je umijeæu naše blagostanje.

26. A vidite i èujete da je taj Pavao ne samo u Efezu nego gotovo i u svoj Aziji uvjerio i preokrenuo poveliko mnoštvo govoreæi da nema bogova rukama izdjeljanih.

27. Tako prijeti opasnost ne samo da na zao glas doðe naše zanimanje, nego i to da se ništa neæe držati do hrama velike božice Artemide te æe nestati velièanstva one koju štuje sva Azija i sav svijet."

28. Èuvši to, razgnjeve se pa povièu: "Velika je Artemida efeška!"

29. Sav se grad uskomeša; jednodušno nahrupe u kazalište vukuæi sa sobom Makedonce Gaja i Aristarha, suputnike Pavlove.

30. Kad je Pavao htio meðu narod, ne dopustiše mu uèenici.

31. Èak i neki azijarsi, njegovi prijatelji, poslaše k njemu i zamoliše da ne dolazi u kazalište.

32. Jedni su izvikivali jedno, drugi drugo jer je skup bio uskomešan te mnogi nisu ni znali zašto su se strèali.

33. Neki iz svjetine uputiše nekog Aleksandra jer su ga Židovi gurali naprijed. Aleksandar pak mahnu rukom i htjede se obraniti pred narodom.

34. Ali kada doznaše da je Židov, udarahu gotovo dva sata svi u jedan glas: "Velika je Artemida efeška!"

35. Onda tajnik umiri svjetinu pa reèe: "Efežani! Tko to od ljudi ne zna da je grad Efez èuvar hrama velike Artemide i kipa s neba palog?

36. Buduæi dakle da je to neporecivo, valja da budete mirni te ništa brzopleto ne èinite.

37. Doveli ste ove ljude, a nisu ni svetokradice ni hulitelji naše božice.

38. Ako pak Demetrije i njegovi obrtnici imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi se sastaju, a tu su i prokonzuli. Neka se tuže!

39. Ištete li pak što drugo, u zakonitu æe se skupu riješiti.

40. Ta izlažemo se opasnosti da za ovo današnje budemo optuženi s pobune jer nema nikakva razloga kojim bismo mogli opravdati ovu strku." To rekavši, raspusti skup.





“O mais belo Credo é o que se pronuncia no escuro, no sacrifício, com esforço”. São Padre Pio de Pietrelcina