pronađen 966 Rezultati za: Svojim

  • Uto mu doðe Abimelek iz Gerara sa svojim savjetnikom Ahuzatom i s Fikolom, zapovjednikom vojske. (Knjiga Postanka 26, 26)

  • A ubuduæe kad budeš svojim oèima provjeravao moju naplatu, moje æe poštenje biti svjedok za mene: naðe li se meðu mojim kozama ijedna koja ne bude šarena ili naprugana, ili meðu ovcama koja ne bi bila garava, neka se smatra ukradenom!" (Knjiga Postanka 30, 33)

  • Ali toga dana Laban izluèi naprugane i šarene jarce i sve riðaste i šarene koze - svaku koja je na sebi imala bijelo - i sve garave ovce pa ih preda svojim sinovima. (Knjiga Postanka 30, 35)

  • Sada dobro, otišao si jer si èeznuo za svojim oèinskim domom; ali zašto si mi kumire pokrao?" (Knjiga Postanka 31, 30)

  • Nato Laban odgovori Jakovu: "Kæeri su moje kæeri; djeca su moja djeca; stada su moja stada, sve što gledaš moje je. Ali što danas mogu uèiniti ovim svojim kæerima ili djeci koju su rodile? (Knjiga Postanka 31, 43)

  • a onda reèe svojim ljudima: "Skupite kamenja!" Tako oni nakupe kamenja i nabace gomilu. Tu su na gomili blagovali. (Knjiga Postanka 31, 46)

  • Jakov je putovao svojim putem, kad mu u susret izaðu anðeli Božji. (Knjiga Postanka 32, 2)

  • Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. TÓa samo sam sa svojim štapom nekoæ prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora. (Knjiga Postanka 32, 11)

  • Stado po stado preda svojim slugama. Onda reèe svojim slugama: "Idite preda mnom, ali držite razmak meðu stadima!" (Knjiga Postanka 32, 17)

  • Tako Hamor i njegov sin Šekem doðu u svoje gradsko vijeæe i obrate se svojim sugraðanima ovako: (Knjiga Postanka 34, 20)

  • Ondje sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog objavio kad on bježaše pred svojim bratom Ezavom. (Knjiga Postanka 35, 7)

  • Izak izdahne i umre, starac i godinama zasiæen, te bude pridružen svojim precima. Sahrane ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov. (Knjiga Postanka 35, 29)


“É difícil tornar-se santo. Difícil, mas não impossível. A estrada da perfeição é longa, tão longa quanto a vida de cada um. O consolo é o repouso no decorrer do caminho. Mas, apenas restauradas as forças, é necessário levantar-se rapidamente e retomar a viagem!” São Padre Pio de Pietrelcina