Knjiga o Jobu, 37
1. Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskoèiti hoæe.
2. Èujte, èujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
3. Gle, munja lijeæe preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
4. iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom velièajnim. Munje mu lete, nitko ih ne prijeèi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
5. Da, Bog gromori glasom velièajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
6. Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
7. svakom èovjeku zapeèati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
8. U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šæuæure ležaju.
9. S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
10. Veæ led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
11. I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
12. kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to æe izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
13. Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrðem obdari.
14. Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja èudesna.
15. Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
16. Znaš li o èem vise gore oblaci? Èudesna to su znanja savršenog.
17. Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
18. Zar si nebesa s njim ti razapeo, èvrsta poput ogledala livenog?
19. DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
20. Zar æeš mu reæi: 'Hoæu govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
21. Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
22. Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: velièanstvom strašnim Bog se odjenu!
23. Da, Svesilnog doseæi ne možemo, neizmjeran je u moæi i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlaèi.
24. Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"