1. Sami doista znate, braæo: naš dolazak k vama nije bio uzaludan.

2. Naprotiv, i pošto smo, kako znate, u Filipima trpjeli i bili pogrðeni, odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, evanðelje Božje.

3. Uistinu, naše poticanje ne proistjeèe iz zablude, ni neèistoæe, ni prijevare,

4. nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanðelje, tako ga i navješæujemo - ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuðuje srca naša.

5. Nikada se zaista kako znate, ne poslužismo ni laskavom rijeèju ni - Bog nam je svjedok - prikrivenom pohlepom.

6. Niti smo od ljudi iskali slavu - ni od vas, ni od drugih -

7. premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli. Ali bili smo meðu vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu.

8. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanðelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli.

9. Sjeæate se doista, braæo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanðelje Božje i radili noæu i danju da ne bismo opteretili koga od vas.

10. Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima.

11. Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu,

12. poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu.

13. Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste rijeè poruke Božje, primili ne rijeè ljudsku, nego kakva uistinu jest, rijeè Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.

14. Doista, vi ste, braæo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova,

15. koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te Bogu ne ugaðaju i svim se ljudima protive

16. kad nam prijeèe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sruèio se na njih konaèni gnjev.

17. A mi, braæo, pošto smo za kratko vrijeme ostali bez vas - licem, ne srcem - brže se bolje, u silnoj èežnji, požurismo ugledati vaše lice.

18. Zaista, htjedosmo k vama - ja, Pavao, i jednom i dvaput - ali nas je sprijeèio Sotona.

19. Ta tko li æe biti naša nada, radost ili vijenac dièni - zar možda ne i vi? - pred Gospodinom našim Isusom o njegovu Dolasku?

20. Vi ste doista slava naša i radost!





“Não queremos aceitar o fato de que o sofrimento é necessário para nossa alma e de que a cruz deve ser o nosso pão cotidiano. Assim como o corpo precisa ser nutrido, também a alma precisa da cruz, dia a dia, para purificá-la e desapegá-la das coisas terrenas. Não queremos entender que Deus não quer e não pode salvar-nos nem santificar-nos sem a cruz. Quanto mais Ele chama uma alma a Si, mais a santifica por meio da cruz.” São Padre Pio de Pietrelcina