1 "A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlaði od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovèarskim psima stada svojega.
2 Ta što æe mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glaðu i oskudicom.
3 Glodali su u pustinji korijenje i èestar opustjelih ruševina.
4 Lobodu su i s grmlja lišæe brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima vièu k'o za lopovima.
6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bièevima su iz zemlje prognani.
9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao prièa!
10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
15 Strahote sve se okreæu na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka išèeznu spasenje.
16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
17 Noæu probada bolest kosti moje, ne poèivaju boli što me gloðu.
18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeæe.
19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
20 K Tebi vièem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajednièkom svih živih.
24 Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne vièe li kad padne u nevolju?
25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
26 Sreæi se nadah, a doðe nesreæa; svjetlost èekah, a gle, zavi me tama.
27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
28 Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikaèa ima.
Versículos relacionados com Knjiga o Jobu, 30:
Posao 30 je poglavlje u kojem posao opisuje svoju tjeskobu i patnju nakon što je izgubio sve što je imao. Svoju trenutnu situaciju uspoređuje sa svojim prethodnim životom kad je bio poštovan i uspješan. Da bi se osiguralo pet stihova povezanih s temama obuhvaćenim u Job 30, Jobovi stihovi bit će isključeni iz rezultata.
Psalam 34:17-18: "Pravednik plače, Gospodin ih čuje i isporučuje ih iz svih njihovih nevolja. Gospodin je blizak onima koji imaju slomljeno srce i spašava ih s zaklanim duhom." Ovaj stih psalma ističe Božju blizinu onima koji pate i njihovu spremnost da ih spasi.
Psalam 42:11: "Zašto si tako tužna, o moja duša? Zašto si tako uznemirena u meni? Uloži svoju nadu u Boga! Jer ću ga i dalje hvaliti; On je moj Spasitelj i moj Bog." Ovaj stih psalma naglašava važnost stavljanja nade u Boga usred patnje i obeshrabrenja.
2. Korinćanima 4:8-9: "Sa svih strana smo pritisnuti, ali nismo obeshrabreni; zbunjeni smo, ali ne očajni; progonili smo se, ali nismo napušteni; zaklani, ali nismo uništeni." Ovaj stih 2 Korinćana naglašava sposobnost ustrajanja usred poteškoća i izazova.
1. Petrova 5,10: "I Bog svake milosti, koji ih je pozvao na svoju vječnu slavu u Kristu Isusu, nakon što je patio kratko vrijeme, vratit će ih, potvrditi ih, dati im snagu i čvrsto će biti za njih . temelji. " Ovaj stih 1 Petra obećava da će Bog obnoviti i ojačati one koji trpe nakratko.
Rimljanima 8:18: "Smatram da se naše trenutne patnje ne mogu usporediti s slavom koja će biti otkrivena u nama." Ovaj stih Rimljana naglašava vječnu perspektivu i nadu da su trenutne patnje privremene u usporedbi s budućom slavom.
Capítulos: