Found 16 Results for: Tobit brak
Ja, Tobit, hodio sam putovima istine i pravde svega svog života. Udijelio sam mnogo milostinje svojoj braæi i ljudima koji su došli sa mnom u Ninivu, zemlju Asiraca. (Tobija 1, 3)
I bi poslan Rafael, anðeo Gospodnji, da ih oboje izlijeèi: da skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, kæer Raguelovu, da dade za ženu Tobiji, sinu Tobitovu, te da okuje pakosnog zloduha Asmodeja: jer je ona Tobiji bila namijenjena. U isto vrijeme Tobit se vrati u svoju kuæu, a Sara, kæi Raguelova, siðe iz gornje sobe. (Tobija 3, 17)
Toga dana Tobit se sjeti novca što ga bijaše pohranio kod Gabaela, u Ragesu Medijskom. (Tobija 4, 1)
Onda ga Tobit upita: "Brate, kojemu rodu i kojoj obitelji pripadaš? Kaži mi!" (Tobija 5, 11)
On mu odgovori: "Tražiš li rod i obitelj ili nekoga koji æe za nagradu pratiti tvoga sina?" Tobit æe mu na to: "Brate, hoæu da znam koji su ti preci i kako se zoveš." (Tobija 5, 12)
Tobit mu kaza: "Dobro mi došao! I ne ljuti se na me zato što sam htio doznati za tvoj rod i za tvoje ime. Ti si dakle moj brat iz ugledna i plemenita roda. Poznavao sam dobro i Ananiju i Jatana, sinove velikog Semeja, kad smo išli zajedno u Jeruzalem da se poklonimo i prikažemo prvine i desetine plodina. Oni nisu nikada zašli na stranputicu. Braæa su ti ljudi valjani. Pripadaš plemenitu rodu. (Tobija 5, 14)
Tobit joj odgovori: "Ne govori tako, sestro. Vratit æe se on živ i zdrav i tvoje æe ga oèi opet ugledati. (Tobija 5, 21)
Nato ga Raguel zagrli, poljubi ga suznih oèiju i blagoslovi ga èudeæi se: "Ti si dakle sin onoga plemenitog i dobrog èovjeka." Doznavši da je Tobit izgubio vid, ražalosti se i zaplaka. (Tobija 7, 6)
reèe Tobit: "Možda su odbijeni? Ili je možda umro Gabael pa novac nije predan?" (Tobija 10, 2)
Tobit je stade tješiti: "Šuti, ne govori: njemu je dobro." (Tobija 10, 6)
Tobit iziðe na vrata i spotaèe se, ali sin potrèa k njemu (Tobija 11, 10)
Tobit, prepun radosti i blagoslivljajuæi Boga, poðe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao. (Tobija 11, 16)