Löydetty 154 Tulokset: Smrt Agaga
Tada David planu žestokim gnjevom na toga èovjeka i reèe Natanu: "Tako mi živog Jahve, smrt je zaslužio èovjek koji je to uèinio! (Druga knjiga o Samuelu 12, 5)
Mi smo svi osuðeni na smrt, slièni smo vodi koja se prolije na zemlju i više se ne može skupiti, i Bog ne podiže mrtvaca: neka, dakle, kralj misli na to da prognanik ne ostane izagnan daleko od njega. (Druga knjiga o Samuelu 14, 14)
Ali Itaj odgovori kralju ovako: "Živoga mi Jahve i tako mi živ bio moj gospodar kralj: gdje god bude moj gospodar kralj, bilo na smrt ili na život, ondje æe biti i tvoj sluga!" (Druga knjiga o Samuelu 15, 21)
Ali Sarvijin sin Abišaj progovori i reèe: "Zar Šimej ne zaslužuje smrt što je proklinjao pomazanika Jahvina?" (Druga knjiga o Samuelu 19, 22)
Jer sav moj oèinski dom nije bio drugo zaslužio nego smrt od moga gospodara kralja, a ti si ipak primio svoga slugu meðu one koji jedu za tvojim stolom. Pa kako još imam pravo tužiti se kralju?" (Druga knjiga o Samuelu 19, 29)
Sveæeniku Ebjataru kralj zatim naredi: "Idi u Anatot na svoj posjed. Zaslužio si smrt, ali te neæu pogubiti danas jer si nosio Jahvin Kovèeg pred ocem mojim Davidom i podijelio si sve patnje s mojim ocem." (Prva knjiga o kraljevima 2, 26)
Usuše ljudima da jedu. Ali kad su poèeli jesti, povikaše: "Èovjeèe Božji! Smrt je u loncu!" I nisu mogli jesti. (Druga knjiga o kraljevima 4, 40)
A pred gradskim vratima bijahu èetiri gubavca; rekoše oni jedan drugome: "Zašto stojimo ovdje i oèekujemo smrt? (Druga knjiga o kraljevima 7, 3)
Tko ne bude držao Zakona Boga tvojega - koji je i kraljev zakon - neka se oštro osudi: na smrt, na progonstvo, na novèanu globu ili na tamnicu." (Knjiga Ezrina 7, 26)
Kad je Sara to èula, veoma se ražalostila. Plaèuæi je otišla u oèevu sobu, u nakani da se objesi. Ali onda, promislivši, reèe u sebi: "Zar da mi oca kude i da mu predbacuju: 'Imao si jedinu, ljubljenu, kæer, pa ti se, na nesreæu, i ona objesila.' Starog bih oca svoga rastužila i gurnula u carstvo mrtvih. Ne, neæu se objesiti: bolje mi je moliti Boga da mi udijeli smrt da nikad više ne èujem ovakvih uvreda." (Tobija 3, 10)
i da nisam uprljala ime svoje, ni ime oca svojega u zemlji sužanjstva. Jedina sam kæi u oca, nema on drugoga djeteta koje bi ga naslijedilo, niti kakva brata blizu, niti roðaka koga bih èekala. Sedam sam muževa veæ izgubila: tÓa èemu bih još živjela? Ne želiš li mi smrt udijeliti, svrni onda pogled na me i smiluj se da nikad više ne èujem onih uvreda." (Tobija 3, 15)
I reèe u sebi: "Zazivao sam smrt; zašto ne bih radije dozvao Tobiju, svoga sina, da mu kažem to o novcu prije nego umrem?" (Tobija 4, 2)