Löydetty 149 Tulokset: Smrt
Sveæeniku Ebjataru kralj zatim naredi: "Idi u Anatot na svoj posjed. Zaslužio si smrt, ali te neæu pogubiti danas jer si nosio Jahvin Kovèeg pred ocem mojim Davidom i podijelio si sve patnje s mojim ocem." (Prva knjiga o kraljevima 2, 26)
Usuše ljudima da jedu. Ali kad su poèeli jesti, povikaše: "Èovjeèe Božji! Smrt je u loncu!" I nisu mogli jesti. (Druga knjiga o kraljevima 4, 40)
A pred gradskim vratima bijahu èetiri gubavca; rekoše oni jedan drugome: "Zašto stojimo ovdje i oèekujemo smrt? (Druga knjiga o kraljevima 7, 3)
Tko ne bude držao Zakona Boga tvojega - koji je i kraljev zakon - neka se oštro osudi: na smrt, na progonstvo, na novèanu globu ili na tamnicu." (Knjiga Ezrina 7, 26)
Kad je Sara to èula, veoma se ražalostila. Plaèuæi je otišla u oèevu sobu, u nakani da se objesi. Ali onda, promislivši, reèe u sebi: "Zar da mi oca kude i da mu predbacuju: 'Imao si jedinu, ljubljenu, kæer, pa ti se, na nesreæu, i ona objesila.' Starog bih oca svoga rastužila i gurnula u carstvo mrtvih. Ne, neæu se objesiti: bolje mi je moliti Boga da mi udijeli smrt da nikad više ne èujem ovakvih uvreda." (Tobija 3, 10)
i da nisam uprljala ime svoje, ni ime oca svojega u zemlji sužanjstva. Jedina sam kæi u oca, nema on drugoga djeteta koje bi ga naslijedilo, niti kakva brata blizu, niti roðaka koga bih èekala. Sedam sam muževa veæ izgubila: tÓa èemu bih još živjela? Ne želiš li mi smrt udijeliti, svrni onda pogled na me i smiluj se da nikad više ne èujem onih uvreda." (Tobija 3, 15)
I reèe u sebi: "Zazivao sam smrt; zašto ne bih radije dozvao Tobiju, svoga sina, da mu kažem to o novcu prije nego umrem?" (Tobija 4, 2)
Sad me poslušaj: govorit æu njenu ocu, i kad se vratimo iz Ragesa, proslavit æemo svadbu. Jer ja znam da je Raguel, prema Mojsijevu zakonu, ne može dati drugome, a kad bi to uradio, zaslužio bi smrt, jer ti imaš pravo na nasljedstvo pred svakim drugim." (Tobija 6, 13)
Jer nam je bolje da postanemo njihov plijen. Bit æemo, doduše, njihovi robovi, ali æemo saèuvati živote i neæemo roðenim oèima gledati smrt djece svoje niti kako nam žene i djeca ispuštaju dušu. (Judita 7, 27)
Ali da moj gospodar ne bi ostao razoèaran i promašio u svome pothvatu, past æe na glavu njihovu smrt: tereti ih grijeh kojim su razgnjevili Boga svoga poèinivši bezakonje. (Judita 11, 11)
Ali prije nego sve to izvedete, pozovite mi Ahiora Amonca da svojim oèima prepozna onoga koji je prezreo kuæu Izraelovu a njega poslao k nama u smrt." (Judita 14, 5)
Mordokaj se onda povuèe i uèini što mu je naredila Estera. se Gospodu i kaza: [17b] "Gospode, Gospode, kralju koji vladaš nad svime, sve je u tvojoj vlasti i nema toga koji bi se mogao suprotstaviti tvojoj volji da spasiš Izraela! [17c] Ti si stvorio nebo i zemlju i sve što je divljenja vrijedno pod nebom. Gospodar si svega i nema toga koji se može tebi oprijeti, Gospodine! [17d] Tebi je sve poznato; ti znaš, Gospodine: nisam pao nièice pred bahatog Hamana, ali ne iz drskosti, ni iz oholosti, ni iz èastoljublja. Ti znaš da bih za spas Izraela bio voljan i tabane njegove cjelivati. [17e] To sam uèinio zato da ne metnem èast koja se iskazuje èovjeku iznad one koja se iskazuje Bogu. Neæu pasti nièice ni pred kim, nego samo pred tobom, moj Gospodine, i to ne èinim iz oholosti. [17f] Sada, Gospodine, Bože, kralju, Bože Abrahamov, poštedi narod svoj, jer gledaju samo kako bi nas istrijebili: žele uništiti ono što je od poèetka bila tvoja baština. [17g] Nemoj zanemariti posjed svoj koji si oslobodio iz egipatske zemlje! [17h] Poslušaj molitvu moju, budi milostiv nasljedstvu svome i u veselje prometni plaè naš, da bismo, ostavši živi, mogli hvalospjevima slaviti ime tvoje i nemoj dopustiti da išèeznu usta onih koji te hvale, o Gospode!" [17i] I sav je Izrael vapio svom snagom svojom, jer je smrt bila pred oèima njihovim. [17k] I kraljica se Estera, obuzeta smrtnom tjeskobom, uteèe Gospodinu; pošto svuèe sa sebe sjajne haljine, navuèe odjeæu tjeskobe i žalosti, te umjesto skupocjenim mirisima posu glavu pepelom i prahom. I ponizi veoma tijelo svoje postom, a svako mjesto na kojem se u znak veselja znala ukrašavati posu uvojcima svoje kose, pomoli se Bogu Izraelovu i kaza: [17l] "Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Doði u pomoæ meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoæi do tebe, jer opasnost je moja u ruci mojoj. [17m] Ja sam od svoga djetinjstva slušala u obiteljskom rodu da si ti, Gospode, izabrao Izraela meðu svim drugim narodima: naše oèeve meðu svim njihovim precima u svoju trajnu baštinu i da si za njih uèinio sve što si im obeæao. [17n] Ali smo sad sagriješili pred tobom i ti si nas predao u ruke neprijatelja naših jer smo iskazivali poèast bogovima njihovim. Pravedan si, Gospodine! [17] I sad oni, nezadovoljni veæ gorèinom sužanjstva našega, staviše ruke svoje u ruke kumira svojih da æe poništiti odredbu usta tvojih, uništiti baštinu tvoju, zaèepiti usta onima koji te hvale i utrnuti slavu doma tvoga i žrtvenika tvoga, [17p] a otvoriti usta naroda da hvale njihove isprazne kumire i dive se jednom kralju od mesa. [17q] Nemoj predati, Gospode, žezlo svoje onima koji ne postoje. Neka se ne smiju propasti našoj, nego okreni naum njihov na njihove glave i primjerno kazni onoga koji je poèeo bjesniti protiv nas. [17r] Sjeti se, Gospode! Objavi se u vrijeme naših jada i ohrabri me, o kralju bogova i vladaru svakoga gospodstva! [17s]Metni u moja usta primjerenu rijeè pred lavom, a njegovo srce zadahni mržnjom na neprijatelja našega; da zatre njega i njegove sumišljenike. [17t] A nas oslobodi rukom svojom i doði u pomoæ meni koja sam sama i nemam nego tebe, o Gospode! [17u] Sve ti je poznato pa znaš da mrzim slavu opakih i da mi je odvratna postelja neobrezanih i svakoga tuðinca. [17v] Znaš tjeskobu moju, jer ja se gnušam nad znamenjem moga visoèanstva koje se nalazi na glavi mojoj. U dane kad se s njime pojavim grstim se nad njim kao nad dronjkom mjeseènog pranja i ne nosim ga onih dana koji pripadaju samo meni. [17w]Sluškinja tvoja nije nikada jela sa stola Hamanova, nisam nikada poèastila kraljevsku gozbu, niti sam pila vino ljevanica. [17x]I od dana uzdignuæa svoga do danas sluškinja tvoja nije se poveselila osim u tebi, Gospode, Bože Abrahamov. [17y]Bože, nadasve moæni, uslišaj glas beznadnih i izbavi nas iz ruku opakih, a oslobodi i mene od moga straha!" (Estera 4, 17)