Fondare 659 Risultati per: Zid

  • A zlatari su i trgovci popravljali izmeðu Gornje dvorane na zidnom kruništu do Ovèjih vrata. (Knjiga Nehemijina 3, 32)

  • Kad je Sanbalat èuo da gradimo zid, razljutio se. Bio je veoma srdit, ismijavao je Židove (Knjiga Nehemijina 3, 33)

  • i vikao je pred svojom braæom i samarijanskom vojskom: "Što poduzimaju ovi jadni Židovi? Kane li možda popraviti, žrtvovati i završiti sve u jedan dan? Zar æe iz hrpe praha dozvati u život spaljeno kamenje?" (Knjiga Nehemijina 3, 34)

  • Tobija, Amonac, koji je bio uz njega, reèe: "Neka samo grade! Ali popne li se lisica, srušit æe im kamene zidove." (Knjiga Nehemijina 3, 35)

  • Tako smo gradili zid, koji je uskoro bio završen do pola visine. Narod je imao oduševljenja za rad. (Knjiga Nehemijina 3, 38)

  • Kad su Sanbalat, Tobija, Arapi, Amonci i Ašdoðani èuli da napreduje popravljanje jeruzalemskih zidova - jer su se poèele zatvarati pukotine - veoma se ražestiše. (Knjiga Nehemijina 4, 1)

  • A Židovi govorahu: "Snage su nosaèima klonule, a ruševina je mnogo: neæemo nikada stiæi sagraditi zida!" (Knjiga Nehemijina 4, 4)

  • A kad bi došli Židovi koji žive kraj njih, po deset bi nas puta upozoravali: "Idu protiv vas iz svih mjesta u kojima stanuju!" (Knjiga Nehemijina 4, 6)

  • Postavili smo se u nizinama, iza zida i na goletima; rasporedio sam narod po rodovima, s maèevima, kopljima i lukovima. (Knjiga Nehemijina 4, 7)

  • Kad su naši neprijatelji èuli da smo obaviješteni i da je Bog osujetio njihovu osnovu, mogli smo se vratiti k zidu, svaki svome poslu. (Knjiga Nehemijina 4, 9)

  • koji je gradio zid. I nosaèi tereta držali su oružje: jednom je rukom svaki radio svoj posao, a u drugoj mu bilo oružje. (Knjiga Nehemijina 4, 11)

  • Rekao sam velikašima, odliènicima i ostalom narodu: "Posao je velik i zamašan, a mi se rasuli po zidu, daleko jedni od drugih: (Knjiga Nehemijina 4, 13)


“No tumulto das paixões terrenas e das adversidades, surge a grande esperança da misericórdia inexorável de Deus. Corramos confiantes ao tribunal da penitência onde Ele, com ansiedade paterna, espera-nos a todo instante.” São Padre Pio de Pietrelcina