Encontrados 997 resultados para: Sad

  • Zato se u sebi Sara smijala i govorila: "Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!" (Knjiga Postanka 18, 12)

  • "Odstupi odatle!" - rekoše. - "Došao kao dotepenac, a za suca se veæ postavlja. Sad æemo mi s tobom gore nego s njima." I nasrnuše na jadnika Lota i navališe na vrata da ih razbiju. (Knjiga Postanka 19, 9)

  • Sada vrati èovjeku ženu njegovu; prorok je on; molit æe se za tebe da ostaneš na životu. Ako je ne vratiš, znaj da æeš umrijeti, ti i svi tvoji." (Knjiga Postanka 20, 7)

  • Stoga mi se ovdje i sada zakuni Bogom da neæeš varati ni mene ni moju rodbinu i prijatelje nego da æeš se prema meni i prema zemlji u kojoj sad boraviš ponašati pošteno, kao što sam se ja prema tebi ponio." (Knjiga Postanka 21, 23)

  • Abraham zasadi kod Beer Šebe tamarisku i ondje zazove ime Jahve - Boga Vjeènoga. (Knjiga Postanka 21, 33)

  • Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. (Knjiga Postanka 22, 10)

  • "Ne spuštaj ruku na djeèaka", reèe, "niti mu što èini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga." (Knjiga Postanka 22, 12)

  • A sad, ako kanite iskazati ljubav i vjernost mome gospodaru, recite mi; ako li ne, to mi kažite, tako da mogu krenuti bilo desno bilo lijevo." (Knjiga Postanka 24, 49)

  • A sad, sine moj, poslušaj me i uèini kako ti naredim. (Knjiga Postanka 27, 8)

  • A Jakov odgovori svome ocu: "Ja sam Ezav, tvoj prvoroðenac; uèinio sam kako si mi rekao. Sad ustaj, sjedi pa jedi moje lovine, da me onda mogneš blagosloviti." (Knjiga Postanka 27, 19)

  • "Zato valjda što mu je ime Jakov, dvaput me veæ prevario", reèe Ezav. "Oduzeo mi prvorodstvo, a sad mi evo oduze i blagoslov." Onda doda: "Zar za me nisi saèuvao nikakva blagoslova?" (Knjiga Postanka 27, 36)

  • Izak odgovori Ezavu: "Njega sam veæ postavio za tvoga gospodara; njemu sam svu njegovu braæu predao za sluge; žitom sam ga i vinom opskrbio. A što sad za te mogu uèiniti, sine moj?" (Knjiga Postanka 27, 37)


“É doce o viver e o penar para trazer benefícios aos irmãos e para tantas almas que, vertiginosamente, desejam se justificar no mal, a despeito do Bem Supremo.” São Padre Pio de Pietrelcina