Gefunden 438 Ergebnisse für: svome

  • Jakov pošalje pred sobom glasnike svome bratu Ezavu u zemlju Seir, u Edomsku pustaru, (Knjiga Postanka 32, 4)

  • Stekao sam goveda, magaradi, ovaca, sluga i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, ne bih li našao naklonost u njegovim oèima.'" (Knjiga Postanka 32, 6)

  • Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. TÓa samo sam sa svojim štapom nekoæ prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora. (Knjiga Postanka 32, 11)

  • Ondje provede onu noæ; a onda, od onog što je imao pri ruci, pripravi dar svome bratu Ezavu: (Knjiga Postanka 32, 14)

  • odgovori: 'Tvoga sluge Jakova; ovo je dar koji šalje svome gospodaru Ezavu; on je tamo za nama.'" (Knjiga Postanka 32, 19)

  • Sam proðe naprijed, nakloni se do zemlje sedam puta dok se ne primaèe svome bratu. (Knjiga Postanka 33, 3)

  • Neka moj gospodar ide ispred svoga sluge, a ja æu iæi polako, uz korak marve pred sobom i uz korak djece, dok ne stignem k svome gospodaru u Seir." (Knjiga Postanka 33, 14)

  • Jakov doðe k svome ocu Izaku u Mamru u Kirjat Arbu, to je Hebron - gdje su boravili Abraham i Izak kao pridošlice. (Knjiga Postanka 35, 27)

  • Evo nasljedstva Jakovljeva. Kao mladiæ, u dobi od sedamnaest godina, Josip je èuvao stada sa svojom braæom, sinovima Bilhe i Zilpe, koje bijahu žene njegova oca. Josip je ocu svome donosio zle glasove o njima. (Knjiga Postanka 37, 2)

  • Kad je to isprièao svome ocu, ukori ga otac i reèe mu: "Što znaèi taj san što si ga usnuo? Zar æemo doæi ja, tvoja majka i tvoja braæa pa ti se do zemlje klanjati?" (Knjiga Postanka 37, 10)

  • Svi su ga njegovi sinovi i sve njegove kæeri nastojali utješiti, ali se on ne mogaše utješiti. Govorio je: "Ne, siæi æu k svome sinu u Šeol tugujuæi!" Tako ga je oplakivao njegov otac. (Knjiga Postanka 37, 35)

  • Tada reèe Juda Onanu: "Priði k udovici svoga brata, izvrši prema njoj djeversku dužnost i tako oèuvaj lozu svome bratu!" (Knjiga Postanka 38, 8)


“Queira o dulcíssimo Jesus conservar-nos na Sua graça e dar-nos a felicidade de sermos admitidos, quando Ele quiser, no eterno convívio…” São Padre Pio de Pietrelcina