1 Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
2 K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'.
3 Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
4 Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko!
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
6 skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
9 oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
10 Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
11 Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
12 al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe.
13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti,
14 - jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti,
17 u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao.
18 Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
19 k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku.
20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen.
21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
22 On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
Versículos relacionados com Knjiga o Jobu, 14:
U Poglavlju 14. poglavlje lik izražava svoju tjeskobu usprkos sažetosti ljudskog života i neizbježnosti smrti. Pita se hoće li biti nade nakon smrti i razmišlja o prolaznosti ljudskog postojanja. Stihovi odabrani u nastavku obraćaju se temama koje se odnose na krhkost ljudskog života i nade u Boga.
Psalam 39:4-5: "Javite me, Gospodine, mom kraju i mjere mojih dana što sam osjećam koliko sam krhko. Evo, moji su dani radili kao dlan; vrijeme mog života nije kao ništa ništa Pred vama je, u stvari, svaki čovjek, ma koliko bio čvrst, potpuno ispraznost. " Ovaj psalam izražava istu tjeskobu prisutnu u Jobovu srcu zbog krhkosti ljudskog života i sažetosti vremena.
Psalam 90:12: "Nauči nas da kažemo svoje dane, da možemo stići do mudrog srca." Ovaj psalam također se bavi prolaznošću ljudskog života i važnosti procjene svakog trenutka kao da je posljednji.
1. Korinćanima 15:51-52: "Evo, ovdje kažem misterija: u stvari, nećemo svi spavati, ali svi ćemo se pretvoriti u otvoreno i umno oko, prije posljednje trube; jer će truba zvučati, a oni će mrtvi biti u pogrešnom skromnom, a mi ćemo se transformirati. " U ovom stihu Pavao govori o nadi u uskrsnuće i transformaciju ljudskog tijela u proslavljeno tijelo.
2. Korinćanima 4:16-18: "Stoga se ne razbijamo; ali iako je naš vanjski čovjek korumpiran, unutrašnjost se, međutim, obnavlja iz dana u dan. Jer naša svjetlost i trenutačna nevolja stvara vječnu težinu za nas. od vrlo izvrsne slave; ne obraćajući pažnju na nas u stvarima koje se vide, ali kod onih koje se ne vide; jer su oni koji sebe vide vremenski, a oni koji ne vide vječni. " U ovom stihu, Pavao govori o važnosti održavanja nade u vječnom životu, čak i usred nevolja i poteškoća zemaljskog života.
Otkrivenje 21:4: "I Bog će očistiti iz očiju svake suze; i više neće biti smrti, ne plačući, ne plače, nema boli; za prve stvari se prenose." Ovaj stih govori o nadi u vječnom životu na novom nebu i novoj zemlji, gdje više neće biti boli, smrti ili tuge.
Fejezetek: