Talált 7699 Eredmények: ima

  • Oni predaju Jakovu sve tuðe kumire što su ih imali i naušnice što su bile o njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema. (Knjiga Postanka 35, 4)

  • Kad su se zaputili, strah od Boga spopadne okolišna mjesta, tako da nisu išli u potjeru za Jakovljevim sinovima. (Knjiga Postanka 35, 5)

  • Dok je Izrael boravio u onom kraju, ode Ruben i legne s Bilhom, priležnicom svoga oca. Sazna za to Izrael. Izrael je imao dvanaest sinova. (Knjiga Postanka 35, 22)

  • Izak izdahne i umre, starac i godinama zasiæen, te bude pridružen svojim precima. Sahrane ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov. (Knjiga Postanka 35, 29)

  • Ovo su imena Ezavovih knezova s njihovim nazivima po rodovima i smještaju: knez Timna, knez Alva, knez Jetet, (Knjiga Postanka 36, 40)

  • knez Magdiel i knez Iram. To su bili knezovi edomski, prema njihovim naseljima u zemlji koju su zaposjeli. To je Ezav, praotac Edomaca. (Knjiga Postanka 36, 43)

  • Evo nasljedstva Jakovljeva. Kao mladiæ, u dobi od sedamnaest godina, Josip je èuvao stada sa svojom braæom, sinovima Bilhe i Zilpe, koje bijahu žene njegova oca. Josip je ocu svome donosio zle glasove o njima. (Knjiga Postanka 37, 2)

  • Njegova ga braæa upitaše: "Kaniš li nad nama zakraljevati? Hoæeš li nam biti gospodar?" I još ga više zamrze zbog njegova prièanja o snovima. (Knjiga Postanka 37, 8)

  • Izrael reèe Josipu: "Tvoja braæa èuvaju stada kod Šekema, pa hajde da te pošaljem k njima." On mu odgovori: "Dobro, idem." (Knjiga Postanka 37, 13)

  • Ali kad je to èuo Ruben, pokuša da ga izbavi iz njihovih šaka. I reèe: "Nemojmo oduzimati njegova života! (Knjiga Postanka 37, 21)

  • Hajde da ga prodamo Jišmaelcima; ali ne dižimo na nj ruke. TÓa on je naš brat, naše meso." Braæa ga poslušaju. (Knjiga Postanka 37, 27)

  • Uto naiðu ljudi, midjanski trgovci. Braæa izvuku Josipa iz èatrnje i prodaju ga za dvadeset srebrnika Jišmaelcima, a oni Josipa dovedu u Egipat. (Knjiga Postanka 37, 28)


“Amar significa dar aos outros – especialmente a quem precisa e a quem sofre – o que de melhor temos em nós mesmos e de nós mesmos; e de dá-lo sorridentes e felizes, renunciando ao nosso egoísmo, à nossa alegria, ao nosso prazer e ao nosso orgulho”. São Padre Pio de Pietrelcina