1. Stoga mimoiðimo poèetnièki nauk o Kristu i uzdignimo se k savršenome ne postavljajuæi iznovice temelja: obraæenje od mrtvih djela i vjera u Boga,

2. nauèavanje o krštenjima i polaganje ruku, uskrsnuæe mrtvih i vjeèni sud.

3. To æemo pak uèiniti, dakako, ako Bog da.

4. Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga,

5. i okusili Lijepu rijeè Božju i snage buduæega svijeta,

6. pa otpali, nemoguæe je opet se obnoviti na obraæenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.

7. Jer zemlja koja se napije kiše što na nju èesto pada i raða raslinjem korisnim onima za koje se i obraðuje, prima blagoslov od Boga;

8. ona pak koja donosi trnje i draè, odbaèena je, blizu prokletstvu a svršetak joj je: "U oganj!"

9. A uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja.

10. Ta Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što je iskazaste njegovu imenu posluživši i poslužujuæi svetima.

11. Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade

12. te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obeæano.

13. Doista, kad je Bog Abrahamu davao obeæanje, jer se nije imao kime veæim zakleti, zakle se samim sobom:

14. Uistinu, blagosloviti, blagoslovit æu te i umnožiti, umnožit æu te.

15. I tako Abraham, strpljiv, postiže obeæano.

16. Ljudi se doista kunu onim tko je veæi i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre.

17. Tako i Bog: htio je baštinicima obeæanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamèi zakletvom

18. da bismo po dva nepromjenljiva èina - u kojima je nemoguæe da bi Bog prevario - mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuðene nade.

19. Ona nam je kao pouzdano i èvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese,

20. kamo je kao preteèa za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki sveæenik po redu Melkisedekovu. ÷MELKISEDEKOVU





“Pode-se manter a paz de espírito mesmo no meio das tempestades da vida”. São Padre Pio de Pietrelcina