Knjiga o Jobu, 17

6. narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može.

Kapcsolódó versek Knjiga o Jobu, 17:

U Poglavlju 17. Poglavlje, glavni junak i dalje oplakuje svoju tešku situaciju i nedostatak nade koju osjeća u budućnosti. Osjeća se prezvani prijatelji i napuštaju ga Bog. Slijedi pet stihova povezanih s temama obuhvaćenim u ovom poglavlju:

Psalam 88:8: "Izgubio sam svoje poznanstva iz tvojih očiju; napravio sam sebi užas. Zatvorio sam i ne mogu otići." Ovaj stih prikazuje usamljenost koju Job osjeća i kako se odmaknuo od svojih poznanstava zbog patnje kroz koju prolazi.

Izaija 53:3: "Prezvan je, a najviše odbačen među muškarcima, muškarac boli i iskusan u poslu; i, kao što je jedan od muškaraca skrivao lice, bio je prezvan, a mi to uopće nismo učinili. " Ovaj stih govori o tome kako se Job osjeća prezrenih i odbačenih od strane njegovih prijatelja, pa čak i Boga.

Psalam 88:15: "U nevolji sam i uskoro ću umrijeti od svoje mladosti; nosim me strahote koje izazivam i potpuno sam očajna." Ovaj stih opisuje Jobovo očajno stanje, koje smatra da je od mladosti nosio težinu patnje.

Lamentacije 3:18: "I reče, moja snaga i moja nada su se progutala u Gospodinu." Job osjeća da je izgubio svu svoju snagu i nadu, posebno u odnosu na Boga, i da više nema što se zadržati.

Psalam 22:14: "Izlivena sam kao voda, a sve su mi kosti u nevolji; srce mi je poput voska, rastopljeno u sredini crijeva." Ovaj stih ilustrira fizičku i emocionalnu slabost koju posao osjeća, uspoređujući ga s vodom i rastopljenim voskom.