1. Poslije nekog vremena jave Josipu: "Eno ti je otac obolio." Nato on uzme sa sobom svoja dva sina, Manašea i Efrajima.

2. Kad Jakovu rekoše: "Evo ti je došao sin Josip", Izrael skupi svoje snage i sjede na postelju.

3. Reèe Jakov Josipu: "Bog Svemožni, El Šadaj, objavi mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj; blagoslov mi dade,

4. a potom mi reèe: 'Uèinit æu te rodnim i mnogobrojnim, uèinit æu da postaneš skup naroda, a tvome potomstvu poslije tebe dat æu ovu zemlju u posjed zauvijek.'

5. Sad, oba tvoja sina što su ti se rodila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat, neka budu moji - Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šimun!

6. A djeca što su ti se rodila poslije njih neka ostanu tvoja; a u svom nasljedstvu neka se zovu po imenu svoje braæe.

7. Kad sam se, naime, vraæao iz Padana, na moju žalost, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj udaljenosti od Efrate. Sahranio sam je ondje uz put u Efratu, sadašnji Betlehem."

8. Opazivši Izrael Josipove sinove, zapita: "Tko su ovi?"

9. Josip odgovori svome ocu: "Sinovi su to moji koje mi je Bog dao ovdje." "Dovedi mi ih da ih blagoslovim", reèe.

10. Izraelu oèi oslabile od starosti, nije vidio. Zato mu privede sinove, a on ih poljubi i zagrli.

11. Potom Izrael reèe Josipu: "Nisam oèekivao da æu još ikada vidjeti tvoje lice; kad, evo, Bog mi dade da vidim i tvoje potomke."

12. Josip ih tada skine s njegovih koljena i duboko se, sve do zemlje, nakloni.

13. Nato ih uze Josip obojicu - Efrajima svojom desnicom, Izraelu nalijevo, a Manašea svojom ljevicom, Izraelu nadesno - te ih k njemu primaèe.

14. Ali Izrael ispruži svoju desnicu i stavi je na Efrajimovu glavu, premda je bio mlaði, a svoju ljevicu na glavu Manašeovu - tako je držao ruke unakrst - iako je Manaše bio prvoroðenac.

15. Tako je davao svoj blagoslov Josipu govoreæi: "Bog, èijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas,

16. anðeo koji me od svakog zla izbavljao - djecu ovu neka blagoslovi! Neka se ime moje i mojih preða Abrahama i Izaka po njima spominje! U mnoštva se mnogobrojna po zemlji razmnožili!"

17. Kad je Josip vidio da je njegov otac položio desnicu na Efrajimovu glavu, njegovim se oèima to uèini krivo; zato posegne za rukom svoga oca da je pomakne s Efrajimove glave na glavu Manašeovu.

18. "Ne tako, oèe moj," reèe Josip svome ocu, "jer ovo je prvoroðenac; zato stavi desnicu na njegovu glavu!"

19. Ali njegov otac to odbije rekavši: "Znam ja, sine moj, znam; i od njega æe postati narod i bit æe velik. Ali njegov mlaði brat bit æe veæi od njega, a njegovo æe potomstvo biti mnoštvo."

20. Onoga ih, dakle, dana blagoslovi rekavši: "Vama nek' se Izrael blagoslivlja govoreæi: Kao što je Efrajimu i Manašeu, nek' i tebi Bog uèini!" Tako stavi Efrajima pred Manašea.

21. Poslije Izrael reèe Josipu: "Ja æu, evo, naskoro umrijeti; no Bog æe biti s vama i opet vas dovesti u zemlju vaših otaca.

22. A tebi ostavljam Šekem, nešto više nego tvojoj braæi, što sam ga svojim maèem i lukom osvojio od Amorejaca."





“Para consolar uma alma na sua dor, mostre-lhe todo o bem que ela ainda pode fazer.” São Padre Pio de Pietrelcina