Izaija, 63
1. Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim? Tko je taj što velièanstveno odjenut pun snage koraèa? - Ja sam to koji nauèavam pravdu, velik kad spasavam!
2. - Zašto je crvena tvoja haljina i odijelo kao u onog koji gazi u kaci?
3. - U kaci sam sam gazio, od narodÄa nikog ne bijaše. U gnjevu ih svom izgazih i zgnjeèih u svojoj jarosti. Krv mi njihova poprska haljine, iskaljah svu odjeæu svoju.
4. Jer dan osvete bijaše mi u srcu, došla je godina mojeg otkupljenja.
5. Ogledah se, al' ne bješe pomoænika! Zaèudih se, al' ne bješe potpore. Tada mi je moja mišica pomogla i moja me srdžba poduprla.
6. U gnjevu svom satrijeh narode, u bijesu sve ih izgazih i zemlju polih krvlju njihovom!
7. Slavit æu ljubav Jahvinu, slavna djela njegova - za sve što nam Jahve uèini, za veliku dobrotu domu Izraelovu što nam je iskaza u svojoj samilosti, u obilju svoje ljubavi.
8. Reèe: "Dosta, oni su narod moj, sinovi koji se neæe iznevjeriti!" I on im posta Spasiteljem u svim njihovim tjeskobama.
9. Nije slao poslanika ni anðela nego ih je sam spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sam ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.
10. Ali se oni odmetnuše, ožalostiše sveti Duh njegov. Zato im je postao neprijatelj i sam je na njih zavojštio.
11. Spomenuše se tad davnih dana i sluge njegova Mojsija: "Gdje li je onaj koji izvuèe iz vode pastira stada svojega? Gdje je onaj koji udahnu u njega Duh svoj sveti?
12. Koji je Mojsijevu desnicu vodio velièanstveno svojom mišicom, koji vodu pred njima razdvoji i steèe sebi ime vjeèno;
13. koji ih provede dnom bezdana kao konja po pustinji i nisu se spoticali?
14. Poput stoke što silazi u dolinu, Duh Jahvin vodio ih poèivalištu. Tako si ti vodio narod svoj i slavno ime sebi stekao.
15. Pogledaj s nebesa i vidi iz prebivališta svoga svetog i slavnog. Gdje li je ljubomora tvoja i snaga? Zar se susteglo ganuæe tvog srca i samilost tvoja prema meni? Ah, suæuti nam svoje ne ustegni,
16. jer Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne spominje nas se Izrael; Jahve, ti si naš Otac, Otkupitelj naš - ime ti je oduvijek.
17. Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemenÄa što su tvoja baština!
18. Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju?
19. Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siðeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi,