Znaleziono 779 Wyniki dla: Svoju

  • I reèe Bog: "Naèinimo èovjeka na svoju sliku, sebi slièna, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!" (Knjiga Postanka 1, 26)

  • Na svoju sliku stvori Bog èovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. (Knjiga Postanka 1, 27)

  • Stoga æe èovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit æe njih dvoje jedno tijelo. (Knjiga Postanka 2, 24)

  • Èovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zaèe i rodi Kajina, pa reèe: "Muško sam èedo stekla pomoæu Jahve!" (Knjiga Postanka 4, 1)

  • Kajin pozna svoju ženu te ona zaèe i rodi Henoka. Podigao je grad i grad prozvao imenom svoga sina - Henok. (Knjiga Postanka 4, 17)

  • Adam pozna svoju ženu te ona rodi sina i nadjenu mu ime Šet. Reèe ona: "Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela, koga ubi Kajin." (Knjiga Postanka 4, 25)

  • Ovo je povijest Adamova roda. Kad je Bog stvorio èovjeka, napravio ga je na priliku svoju; (Knjiga Postanka 5, 1)

  • Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu izmeðu mene i zemlje. (Knjiga Postanka 9, 13)

  • Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane. (Knjiga Postanka 11, 31)

  • Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratiæa Lota, svu imovinu što su je namakli i svu èeljad koju su stekli u Haranu te svi poðu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, (Knjiga Postanka 12, 5)

  • Kad je Abram èuo da mu je bratiæ zarobljen, skupi svoju momèad - roðenu u njegovu domu - njih trista osamnaest, pa poðe u potjeru do Dana. (Knjiga Postanka 14, 14)

  • Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipæanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. (Knjiga Postanka 16, 3)


“Pobres e desafortunadas as almas que se envolvem no turbilhão de preocupações deste mundo. Quanto mais amam o mundo, mais suas paixões crescem, mais queimam de desejos, mais se tornam incapazes de atingir seus objetivos. E vêm, então, as inquietações, as impaciências e terríveis sofrimentos profundos, pois seus corações não palpitam com a caridade e o amor. Rezemos por essas almas desafortunadas e miseráveis, para que Jesus, em Sua infinita misericórdia, possa perdoá-las e conduzi-las a Ele.” São Padre Pio de Pietrelcina