Knjiga o Jobu, 7
17. Što je èovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
17. Što je èovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
Posao 7 je poglavlje u kojem posao i dalje žali zbog svoje situacije, izražavajući svoj očaj zbog fizičke i emocionalne boli s kojom se suočava. On dovodi u pitanje razlog svog postojanja i traži od Boga da ga ostavi na miru. Ispod je pet stihova povezanih s temama obuhvaćenim u ovom poglavlju:
Psalam 6:6: "Toliko sam umorna od oplakivanja; svake večeri plivam u suzama; zorem svoj krevet." Ovaj stih govori o emocionalnom i fizičkom umoru koji se osjeća, pri čemu su suze svake večeri preplavile njegov krevet.
Psalam 13:2: "Koliko dugo, Gospodine? Zaboravljaš me zauvijek? Kao i Job, psalmist se osjeća zaboravljen od Boga i pita se koliko dugo će morati izdržati bol.
Psalam 22:1-2: "Bože, moj Bože, zašto si me napustio? Zašto si daleko od pomaganja i riječi mojih bolesnih? Nemam mira." Ovaj psalam započinje krikom očaja i napuštanja, što odražava bol i usamljenost koju posao doživljava.
Psalam 38:6: "Zakrivljen sam, jako sam pametan, žao mi je po cijeli dan." Ovaj stih opisuje Jobovo fizičko stanje, koje je zakrivljeno i oduzeto od boli.
Psalam 88:14: "Zašto Gospodin odbacuje moju dušu? Zašto skrivaš lice od mene?" Psalmist se osjeća napušten od Boga i postavlja pitanje zašto Bog skriva svoje lice. Taj osjećaj dijeli Job, koji osjeća da ga je Bog odbacio i napustio.
“Leve Deus aos doente; valera’ mais do que qualquer tratamento!” São Padre Pio de Pietrelcina